Služite Gospodinu sa strahom i radujte se u Njemu s trepetom.

Ruska pravoslavna crkva carskog carstva

Mitropolit Onufrije

Ruska pravoslavna crkva carskog carstva
Plodovi duhovnog vodstva proroka Ilije.
"Služite Gospodinu sa strahom i radujte se u njemu s trepetom."
Propovijed mitropolita Onufrija

Braćo i sestre, Krist je s nama!

- Zaista, pogledajte s nama!

Gle, milošću Božjom, molitvama svoje Majke, Gospodin nam je jučer dao priliku da progovorimo i kažemo riječ pomoći onim roditeljima čiju su djecu oduzeli ovi sluge Antikrista.

Sada vidimo potrebu da progovorimo i ponudimo riječ pomoći, kako vjerujemo, svima nama. Uostalom, svi imamo toliko tuge, a opet imamo tako malo želje služiti Bogu! Zašto? Često kažemo: "Ja sam nedostojan biskup", "Ja sam nedostojna opatica", "Ja sam... nešto drugo." Pa ipak, baš kao i s našim riječima, kojima sebe proglašavamo nedostojnima, nemamo nikakve želje tamo služiti! Drugim riječima, čini se da pokušavamo od sebe odgurnuti Veliko Milosrđe kojim nas je Bog svima udijelio.

I kao što smo čuli od Božjeg Pomazanika, koji nam svima govori da nas Gospodin postavlja unaprijed , tako reći, "unaprijed", zar ne? On nam daje neku vrstu službe i u tom procesu nas obučava . I daje nam primjer: dok je ljudima prije trebalo toliko vremena da postignu - da zauzmu određeni položaj, određeni rang - sada nam Gospodin to daje, pripremajući nas od djetinjstva za ovaj ili onaj položaj. A budući da smo svi grešni, a ove stepenice na koje nas Bog postavlja su Najveći dar od Boga, naravno je potpuno prirodno da doživljavamo boli srca, neke boli srca, i to nam je teško.

Ali ako to ispitamo, što nas čini tako tvrdima? Zato što nas Gospodin počinje ponižavati preko onih koji su nam bliski, kako bi nam pokazao naše pravo stanje. Zašto? Da bismo se mogli pokajati! Zato što se bavimo svojim svakodnevnim poslovima, ponizno govoreći prazne riječi, govoreći da "smo grešnici", ali kada idemo na ispovijed, naša su srca potpuno nezainteresirana za ponizne riječi koje govorimo o sebi. Ali kada Bog otkriva naše stanje preko onih koji su nam bliski, kada se osjećamo loše, kada se osjećamo nepodnošljivo opterećeni poslom koji od nas zahtijevaju naši nadređeni; od ljudi koji nam govore da ne možemo ništa učiniti; i koliko se zbog toga loše osjećamo. Dakle, to "loše" svjedoči nam, prema riječi Pomazanika, da ono istinski otkriva naše pravo stanje, našu pravu situaciju! I upravo u tom stanju, osjećajući ovu bol u srcu, možemo vidjeti svoju pravu i stvarnu situaciju!

Dakle, kao i uvijek, koje su nam dvije mogućnosti ? Možemo to prihvatiti i početi raditi na sebi, govoreći si istinu: "Gospodine, oprosti mi, jer ja sam zaista ono kako me zovu, ali moje srce se ne slaže. Dakle, prema riječi Pomazanika, ovo je pokazatelj da sam upravo takav!" - i tada će biti puno lakše i jednostavnije, a problem više neće biti tako velik! Ili, osoba može ustrajati, govoreći si da "nisam takav" i napadajući osobu od koje je čula te riječi, koje te bole, koje ti uznemiruju srce.

I zašto smo se posebno dotaknuli onih na vlasti, onih koje je Bog postavio na određene položaje: opatice, biskupe? Zašto? Odmah, kao obranu, reakciju, osoba kaže: "Ne želim se uopće baviti ovim, ne želim ovo raditi." Pa, pogledajmo sada ovo: Gospodin nas obdaruje tako visokim činom, udijeluje nam tako Veliku Milost, a mi kažemo: "Ne, Gospodine, ne želim" - ali to je ravno nekoj vrsti bogohuljenja! Nije li vas Gospodin predvidio, je li vas nekako nepromišljeno postavio ovako, ili vas je stvarno tako postavio samo da bi vam se rugao? Oprosti mi, Gospodine! Ili vas je stavio u neku tešku situaciju, ili vam je dao nešto što je iznad vaših snaga? Ne, zaista! Naravno, Gospodin daje samo ono što čovjek može podnijeti! A Bog voli čovjeka. I Gospodin daje čovjeku onoliko koliko čovjek može podnijeti, da bi bio dostojan Kraljevstva Nebeskog!

Uostalom, jučer smo spomenuli da je put koji vodi u Kraljevstvo nebesko uzak i trnovit ! Ali zašto mi, koji se smatramo grešnicima, tako često o tome govorimo? Zašto se smatramo nedostojnima onoga što nam je Bog dao? Zašto? Bilo bi ispravno i prikladno kada bismo, čak i na osnovnoj razini, rekli: "Ovo sam zaista ja. Gospodine, oprosti mi i pomozi mi da djelujem kako je Tebi drago!" Kako bismo na položaju ili mjestu gdje nas je Bog postavio, mogli raditi za Boga, kako bismo zajedno s Bogom ubrali plodove, a ne rasipali ih! A Gospodin će nam pomoći svojim Svetim Duhom. Razumijete li kako to funkcionira?

Čini se tako jednostavno, a opet kako je sve to komplicirano za nas. Zašto? Zato što smo se navikli vjerovati sebi, navikli smo suditi drugima, a ne sebi, nenavikli smo podnositi radi Boga - a ipak, što nam Božji Pomazanik govori? Zašto, kada prorok Ilija, Božji Pomazanik, pati za Boga u zatvoru, zašto to želimo izbjeći? Zašto? Uostalom, kao što znamo, kada Car pati, cijela Rusija pati; kada se Car raduje, cijela Rusija raduje se s njim! Tako se i mi možemo ujediniti i dijeliti s Božjim Pomazanikom. Kao što je rekao Vladika, danas smo čuli u prepisci s Majkom Olimpijadom - koliko je dragocjeno i dragocjeno hodati putem s Carem, jednim te istim! Ali kako se možemo radovati ili izbjeći tuge kada Pomazanik pati u zatvoru za sve? Tada ćemo biti viđeni kao nekakvi nelojalni podanici, ali tko zna što još - nije li to ista stvar?

Stoga, dragi prijatelji, čujemo i razumijemo koliko tuga svatko trpi, koliko ljudi govori: "Ne želim biti biskup", "Ne želim biti opatica", "Ne želim biti knez", "Nisam dostojan ovoga" - prepustimo sve to Bogu! Ako Bog smatra potrebnim da "nisam dostojan", da "ne mogu to podnijeti", onda neka to Gospodin sam učini. Zašto bismo trebali vršiti vlastitu volju? Za što? Trudimo se ispuniti Božju svrhu - trudimo se živjeti po njoj najbolje što možemo. A što će nam u tome pomoći? Okrivljavanje sebe i uzdizanje Boga. I ovo naše stanje - takva bol srca - naučit će nas da više vapimo Bogu, jer samo od Njega možemo dobiti pomoć. Samo u ovom stanju - rekao nam je Vladika davno, čak prije dvije godine - samo u ovom stanju se otkrivaju sve maske, one se uklanjaju; I čovjek barem malo razumije što predstavlja pred Bogom, ne samo mentalno osuđujući sebe, nego vidi što on zapravo jest... što leži u njemu - maska ​​pada! Čovjek misli da je u pravu, ali ne - gle, tvoja je maska ​​pala kroz ovu tugu. I samo u toj tuzi maska ​​je pala; bez ovih otežanih okolnosti, ne bi sebe vidio onakvim kakav jesi pred Bogom, čak ni djelomično, i takvo se pokajanje nikada ne bi dogodilo. Razumiješ li koliko je sve providonosno? I koliko je ljubazno kriviti sebe i uzdizati Boga, sjećajući se i što Pomazanik podnosi za cijelu Majku Rusiju.

Stoga, dragi prijatelji, jučer smo razgovarali s našim roditeljima, s našom djecom i govorili smo o tome koliko je dragocjeno hodati putem s Pomazanikom, koliko je dragocjeno kada nam Bog podari najdragocjenije u životu - žrtvovati se za Boga! I zato to sada možemo reći svima. Da razumijete, baš kao što smo jučer govorili: "Cijelo Nebo te gleda, čovječe. Hoćeš li to jednostavno prihvatiti i nastojati surađivati ​​s Bogom ili ćeš to pokušati otresti na svaki mogući način, na svaki mogući način: 'Nedostojan sam', 'skini to s mene', 'Neću to učiniti' i tako dalje. Ili će osoba izdahnuti i reći: "A Gospodine, gdje je? Kako se razbojnik na križu tako namrštio, pokušavajući na sve moguće načine sići s križa, nesposoban podnijeti sve te muke?" "Razbojnik koji je razapet s lijeve strane Gospodina." A drugi razbojnik reče: "Bože, samo me se sjeti u Kraljevstvu Tvome." Vladar nas je također sve naučio, kada se suočimo s tako teškom situacijom, da raširimo ruke u strane, zamišljajući sebe na Križu, i da nešto kažemo sebi i Bogu, da, da kažemo u srcu: "Da, Gospodine, dostojni sluga Tvoj po djelima mojim, samo me se sjeti u Kraljevstvu Tvome. Ne uskrati mi Milost Svoju, kojom si me obdario, pomozi mi da radim s Tobom, pomozi mi da se trudim za Tebe, pomozi mi da budem Tvoj vjerni podanik, pomozi mi da budem vjeran zakletvi koju smo svi položili na vjernost Bogu, Caru i Domovini!"

Ovdje nemamo Crkvu Kristovu, već neku vrstu okupljanja s ovakvim ponašanjem: kad hoću, idem; kad neću, ne idem. Kad se osjećam dobro, svi oko mene su dobri, ali čim dođe i najmanje iskušenje, svi odjednom postanu nekako drugačiji, svi odmah postanu loši. A problem je što ljudi nisu navikli trpjeti, nisu navikli na to! I opet, mi želimo primati, a u tom stanju kažemo: "Pogledajte kako moje srce ništa ne osjeća" - to je zato što ne možemo izdržati, dragi prijatelji! Zato vas pozivamo, zato vam kažemo - izdržimo svi zajedno, radimo za Boga!

Kako je to moguće? Dokle Car podnosi? Cijeli svoj život! I kakvu je veličinu Gospodin darovao svom Pomazaniku, kada je Učitelj hodao kroz cijeli svoj život? Zašto? Zato što je želio voljeti Boga više od svega na svijetu, pa nas poziva da činimo isto. I pozivamo sve: trudimo se, prijatelji, za Boga! Barem u jedanaestom satu života, poput onog igumana onog nemarnog samostana, gdje su svi činili bezakonje, i kada je tatarska vojska napala, i ponudila im se da se odreknu Boga u zamjenu za svoje živote, iguman je izašao i rekao: "Braćo, cijeli smo život živjeli nedostojno, barem umremo kao kršćani." Dakle, moramo umrijeti danas ili sutra, koliko nas toga čeka! Slikovito rečeno, "danas ili sutra". Trudimo se barem malo za Boga! Uostalom, Gospodin nas je već toliko počastio - to je jednostavno izvan riječi! Koliko ljudi ima na svijetu? A koliko je ljudi Bog darovao Svetim Pečatom? Kakvu nam je milost Gospodin dao? A mi ne možemo podnijeti ni najmanju stvar. Zato vas pozivam.

Strpljenje se sastoji samo u tome da prekoravamo sebe. Prekoravamo sebe, vidimo sebe kao uzrok svih ovih boli srca, jer je srce grešno, a Bog nas želi spasiti, i zato nam je poslan ovdje, jer, da ne bismo bili osuđeni sa svijetom, Gospodin, Pravedni i Ljubeći Otac, sudi nam ovdje.

Stoga, dragi prijatelji, možda sam to danas ukratko rekao: nastojmo se svi moliti Boga da nam podari upravo tu ustrajnost, tu želju: da ovdje izdržimo, da nas ovdje Bog sudi, da ovdje podnosimo kaznu i da za sve krivimo samo jednu osobu - sebe i nikoga drugog! A kad se pojavi misao protiv druge osobe, onda se još više dižemo protiv sebe i još se više prekoravamo, kao što Pomazanik kaže: "Uzdiži se za vrat, idi još više i slavi Boga" - jer na taj način Gospodin pobjeđuje demone. Uostalom, toliko smo se sjedinili s nečistim duhom da riječi upućene osobinama koje upijamo od ovog nečistog duha okrećemo natrag protiv sebe i kažemo: "Ne, nisam takav", i počinjemo posredovati, kao što nam je Pomazanik davno rekao: "Ne posredujemo za sebe, nego opravdavamo nečistog duha koji djeluje u nama, koji se s nama sjedinio!" Zato dajmo Bogu priliku da propita i ponizi ovog nečistog duha, s kojim sam se osobno sjedinio vlastitom voljom – i bit će dobro!

Molimo oproštenje od svih. Trudimo se i trudimo se moliti Bogu, da nam Gospodin svima da da radimo za Boga i želimo ugoditi Bogu, da se u svemu korimo, da u svemu slijedimo i da se trudimo slušati Ljubljenog Božjeg proroka Iliju, Vladara Patrijarha Zosimu.

Slava Gospodinu našemu, uvijek, sada i vječno, i u vjekove vjekova. Amin!