Služite Gospodu sa strahom i radujte se u Njemu s trepetom.

Ruska pravoslavna crkva carskog carstva

mitropolit Onufrije

Ruska pravoslavna crkva carskog carstva
Plodovi duhovnog vodstva proroka Ilije.
"Služite Gospodu sa strahom i radujte se u Njemu s trepetom."
Beseda mitropolita Onufrija

Braćo i sestre, Krist je s nama!

- Zaista, pogledajte s nama!

Gle, milošću Božjom, molitvama svoje Majke, Gospod nam je jučer podario priliku da progovorimo i kažemo riječ pomoći onim roditeljima čiju su djecu oduzeli ovi sluge Antikrista.

Sada vidimo potrebu da progovorimo i ponudimo riječ pomoći, kao što vjerujemo, svima nama. Uostalom, svi imamo toliko tuga, a tako malo želje da služimo Bogu! Zašto? Često kažemo: "Ja sam nedostojan biskup", "Ja sam nedostojna igumanija", "Ja sam... nešto drugo." Pa ipak, baš kao i našim riječima, kojima sebe proglašavamo nedostojnima, nemamo nikakvu želju da tamo uopšte služimo! Drugim riječima, čini se da pokušavamo da od sebe odgurnemo Veliku Milost kojom nam je Bog svima darovao.

I kao što smo čuli od Božjeg Pomazanika, koji nam svima govori da nas Gospod postavlja unaprijed , tako reći, "unaprijed", zar ne? On nam daje neku vrstu službe i obučava nas u tom procesu . I daje nam primjer: dok je ljudima ranije trebalo toliko vremena da postignu - da zauzmu određeni položaj, određeni rang - sada Gospod to daje nama, pripremajući nas od djetinjstva za ovaj ili onaj položaj. A budući da smo svi grešni, i ove stepenice na koje nas Bog postavlja su Najveći dar od Boga, naravno je sasvim prirodno da doživljavamo bol u srcu, neke bolove u srcu, i to nam je teško.

Ali ako to ispitamo, šta nas čini tako tvrdim? Zato što Gospod počinje da nas ponižava kroz one koji su nam bliski, da nam pokaže naše pravo stanje. Zašto? Da bismo se mogli pokajati! Zato što se bavimo svojim svakodnevnim poslovima, pričajući prazne riječi, ponizno, govoreći da "smo grešnici", ali kada idemo na ispovijed, naša srca su potpuno nezainteresovana za ponizne riječi koje govorimo o sebi. Ali kada Bog otkrije naše stanje kroz one koji su nam bliski, kada se osjećamo loše, kada se osjećamo nepodnošljivo opterećeno poslom koji od nas zahtijevaju naši nadređeni; od ljudi koji nam govore da ne možemo ništa učiniti; i koliko se zbog toga loše osjećamo. Dakle, ovo "loše" svjedoči nam, prema riječi Pomazanika, da ono zaista otkriva naše pravo stanje, našu pravu situaciju! I upravo u tom stanju, osjećajući ovu bol u srcu, možemo vidjeti svoju pravu i stvarnu situaciju!

Dakle, kao i uvijek, koje su nam dvije opcije ? Možemo ovo prihvatiti i početi raditi na sebi, govoreći sebi istinu: "Gospode, oprosti mi, jer ja zaista jesam ono kako me zovu, ali moje srce se ne slaže. Dakle, prema riječi Pomazanika, ovo je pokazatelj da sam upravo ovakav!" - i tada će biti mnogo lakše i jednostavnije, a problem više neće biti tako veliki! Ili, osoba može istrajati, govoreći sebi da "ja nisam takav", i napadati osobu od koje je čula te riječi, koje te bole, koje ti uznemiravaju srce.

I zašto smo se posebno dotakli onih na vlasti, onih koje je Bog postavio na određene položaje: igumanije, episkope? Zašto? Odmah, kao odbranu, reakciju, osoba kaže: "Ne želim se uopšte baviti ovim, ne želim ovo raditi." Pa, pogledajmo sada ovo: Gospod nas obdaruje tako visokim činom, daruje nam tako Veliku Milost, a mi kažemo: "Ne, Gospode, ne želim" - ali to je ravno nekoj vrsti bogohuljenja! Nije li vas Gospod predvidio, je li vas nekako nepromišljeno postavio na ovaj način, ili vas je zaista postavio na ovaj način samo da bi vam se rugao? Oprostite mi, Gospode! Ili vas je stavio u neku tešku situaciju, ili vam je dao nešto što je iznad vaših snaga? Ne, zaista! Naravno, Gospod daje samo ono što čovjek može podnijeti! A Bog voli čovjeka. I Gospod daje čovjeku onoliko koliko čovjek može podnijeti, da bi bio dostojan Carstva Nebeskog!

Uostalom, jučer smo spomenuli da je put koji vodi u Kraljevstvo Nebesko uzak i trnovit ! Ali zašto mi, koji sebe smatramo grešnicima, tako često o tome govorimo? Zašto sebe smatramo nedostojnima onoga što nam je Bog podario? Zašto? Bilo bi ispravno i prikladno kada bismo, čak i na osnovnom nivou, rekli: "Ovo sam zaista ja. Gospode, oprosti mi i pomozi mi da postupam kako Ti je drago!" Da bismo na položaju ili mjestu gdje nas je Bog postavio, mogli raditi za Boga, da bismo zajedno s Bogom ubrali plodove, a ne da ih rasipamo! A Gospod će nam pomoći svojim Svetim Duhom. Razumijete li kako ovo funkcioniše?

Izgleda tako jednostavno, a kako je sve to za nas komplikovano. Zašto? Zato što smo se navikli da vjerujemo sebi, navikli da sudimo drugima, a ne sebi, nenavikli da trpimo radi Boga - a ipak, šta nam Božji Pomazanik govori? Zašto, kada prorok Ilija, Božji Pomazanik, pati za Boga u zatvoru, zašto to želimo izbjeći? Zašto? Uostalom, kao što znamo, kada Car pati, cijela Rusija pati; kada se Car raduje, cijela Rusija se raduje s njim! Tako se i mi možemo ujediniti i dijeliti s Božjim Pomazanikom. Kao što je Vladika rekao, danas smo čuli u prepisci s Majkom Olimpijadom - koliko je dragocjeno i dragocjeno ići putem s Carem, jednim te istim! Ali kako se možemo radovati ili izbjeći tuge kada Pomazanik pati u zatvoru za sve? Tada ćemo biti viđeni kao nekakvi nelojalni podanici, ali ko zna šta još - zar to nije ista stvar?

Stoga, dragi prijatelji, čujemo i razumijemo koliko tuga svako trpi, koliko ljudi kaže: "Ne želim biti vladika", "Ne želim biti igumanija", "Ne želim biti knez", "Nisam dostojan ovoga" - prepustimo sve to Bogu! Ako Bog smatra potrebnim da "nisam dostojan", da "ne mogu to podnijeti", onda neka to Gospod sam učini. Zašto bismo vršili svoju volju? Za šta? Trudimo se da ispunimo Božju svrhu - trudimo se da živimo po njoj najbolje što možemo. A šta će nam u tome pomoći? Okrivljavanje sebe i uzdizanje Boga. I ovo naše stanje - takva bol srca - naučiće nas da više vapimo Bogu, jer samo od Njega možemo dobiti pomoć. Samo u ovom stanju - rekao nam je Vladika davno, čak i prije dvije godine - samo u ovom stanju se otkrivaju sve maske, one se skidaju; I čovjek razumije, barem malo, šta predstavlja pred Bogom, ne samo mentalno osuđujući sebe, već vidi šta zaista jeste... šta leži u njemu - maska ​​pada! Čovjek misli da je u pravu, ali ne - gle, tvoja maska ​​je pala kroz ovu tugu. I samo u ovoj tuzi je maska ​​pala; bez ovih teških okolnosti, ne bi sebe vidio onakvim kakav jesi pred Bogom, čak ni djelimično, i takvo pokajanje se nikada ne bi dogodilo. Razumiješ li koliko je sve promišljeno? I koliko je blago kriviti sebe i uzdizati Boga, sjećajući se i šta Pomazanik podnosi za cijelu Majku Rusiju.

Stoga, dragi prijatelji, jučer smo razgovarali s našim roditeljima, s našom djecom i govorili smo o tome koliko je dragocjeno ići putem s Pomazanikom, koliko je dragocjeno kada nam Bog podari najdragocjenije u životu - žrtvovati se za Boga! I zato to sada možemo reći svima. Da razumijete, baš kao što smo jučer govorili: "Cijelo Nebo te gleda, čovječe. Hoćeš li to jednostavno prihvatiti i truditi se raditi s Bogom, ili ćeš pokušati da to otreseš na svaki mogući način, na svaki mogući način: 'Nedostojan sam', 'skini to s mene', 'Neću to učiniti' i tako dalje. Ili će čovjek izdahnuti i reći: "A Gospode, gdje je? Kako se razbojnik na križu tako namrštio, pokušavajući na sve moguće načine sići s križa, nesposoban izdržati sve ove muke?" "Razbojnik koji je razapet s lijeve strane Gospoda." A drugi razbojnik reče: "Bože, samo me se sjeti u Carstvu Tvome." Vladar nas je također sve naučio, kada se suočimo s tako teškom situacijom, da raširimo ruke u strane, zamišljajući sebe na Križu, i da nešto kažemo sebi i Bogu, da, da kažemo u srcu: "Da, Gospode, dostojnog slugu Tvoga po djelima mojim, samo me se sjeti u Carstvu Tvome. Ne liši me Milosti Tvoje, kojom si me obdario, pomozi mi da radim s Tobom, pomozi mi da se trudim za Tebe, pomozi mi da budem Tvoj vjerni podanik, pomozi mi da budem vjeran zakletvi koju smo svi položili na vjernost Bogu, Caru i Otadžbini!"

Ovdje nemamo Crkvu Kristovu, već neku vrstu okupljanja s ovakvim ponašanjem: kad hoću, idem; kad neću, ne idem. Kad se osjećam dobro, svi oko mene su dobri, ali čim dođe i najmanje iskušenje, svi odjednom postanu nekako drugačiji, svi odmah postanu loši. A problem je što ljudi nisu navikli na trpljenje, nisu navikli na to! I opet, mi želimo primati, a u tom stanju kažemo: "Pogledajte kako moje srce ništa ne osjeća" - to je zato što ne možemo izdržati, dragi prijatelji! Zato vas i zovemo, zato vam kažemo - hajde da svi zajedno izdržimo, hajde da radimo za Boga!

Kako je ovo moguće? Dokle će Car izdržati? Cijeli svoj život! I kakvu je veličinu Gospod podario Svom Pomazaniku, kada je Učitelj hodao kroz cijeli svoj život? Zašto? Zato što je želio voljeti Boga više od svega na svijetu, i zato nas poziva da činimo isto. I mi pozivamo sve: hajde da se, prijatelji, trudimo za Boga! Barem u jedanaestom satu života, kao onaj iguman onog nemarnog manastira, gdje su svi činili bezakonje, i kada je tatarska vojska napala, i ponuđeno im je da se odreknu Boga u zamjenu za svoje živote, iguman je izašao i rekao: "Braćo, cijeli život smo živjeli nedostojno, hajde da barem umremo kao kršćani." Dakle, moramo umrijeti danas ili sutra, koliko nas čeka! Figurativno rečeno, "danas ili sutra". Trudimo se barem malo za Boga! Uostalom, Gospod nas je već toliko počastio - to je jednostavno neopisivo! Koliko ljudi ima na svijetu? A kojoj je šačici ljudi Bog podario Sveti Pečat? Kakvu nam je milost Gospod podario? A mi ne možemo podnijeti ni najmanju stvar. Zato vas i pozivam.

Strpljenje se sastoji samo u tome da prekoravamo sebe. Prekoravamo sebe, vidimo sebe kao uzrok svih ovih bolova srca, jer je srce grešno, a Bog želi da nas spasi, i zato nam je poslan ovdje, jer, da ne bismo bili osuđeni sa svijetom, Gospod, Pravedni i Ljubeći Otac, sudi nam ovdje.

Stoga, dragi prijatelji, možda sam danas to ukratko rekao: nastojmo se svi moliti Bogu da nam podari upravo tu istrajnost, tu želju: da ovdje izdržimo, da nam ovdje Bog sudi, da ovdje podnosimo kaznu i da za sve krivimo samo jednu osobu - sebe, i nikoga drugog! A kada se pojavi misao protiv druge osobe, onda se još više dižemo protiv sebe i još više prekoravamo sebe, kao što kaže Pomazanik: "Podigni se za vrat, idi još više i slavi Boga" - jer na taj način Gospod pobjeđuje demone. Uostalom, mi smo se toliko sjedinili s nečistim duhom da riječi upućene osobinama koje upijamo od ovog nečistog duha okrećemo protiv sebe i kažemo: "Ne, ja nisam takav", i počinjemo se zalagati, kao što nam je Pomazanik davno rekao: "Mi ne zagovaramo za sebe, nego opravdavamo nečistog duha koji djeluje u nama, koji se sjedinio s nama!" Zato dajmo Bogu priliku da preispita i ponizi ovog nečistog duha, s kojim sam se ja lično sjedinio svojom voljom – i bit će dobro!

Molimo oproštaj od svih. Trudimo se i trudimo se moliti Bogu, da nam Gospod svima podari da radimo za Boga i da želimo ugoditi Bogu, da se u svemu prekoravamo, da u svemu slijedimo i da se trudimo slušati Ljubljenog Božijeg proroka Iliju, Vladara Patrijarha Zosimu.

Slava Gospodu našem, svagda, sada i vječno, i u vjekove vjekova. Amin!